TO JE MOJ DOM

Čovjek je oduvijek negdje živio.U prvo vrijeme (kako kažu pa čak i dokazuju) u pećinama tzv.prirodnim zaklonima od životinja, vremenskih nepogoda ali i drugih ljudi odnosno plemena.Na taj se način mogao braniti i održati za buduće vrijeme koje je stiglo sve do našeg doba.Kako su se ti prvobitni ljudi-naši predci selili tako su “osvajali” zapravo zaposjedali neke druge prirodne zaklone.S vremenom je nekome u toj davnoj prošlosti dozlogrdilo i odlučio se negdje zadržati dulje vrijeme pa su počeli svojom voljom i znanjem graditi nastambe od priručnog materijala.Kako je vrijeme protjecala taj naš predak je počeo birati mjesta koja su mu bila pogodnija za život.Tako su često odabrali tokove rijeka, jezera, gdje su mogli obrađivati zemlju koja ih je prehranjivala ili pak su se sklanjali u nastambe na nekim brežuljcima i liticama gdje su ponajprije mogli imati pregled tko im dolazi na njihov teritorij i pokušati zaključiti sa kakvim namjerama. Zapravo mislim da su svakoga gledali kao potencijalnog neprijatelja.
Vrijeme je prolazilo i nastambe su postale kuće, palače, dvorci, zgrade, neboderi pa ne znam i kako se sve to već danas zove.
Kada se čovjek negdje zadržao dulje vrijeme počeo je razvijati svijest o tome kako je to njegovo,kako je tu rođen i kako se tu osjeća sigurno, zaštićeno od vremenskih nepogoda i neprijatelja, počeo je razvijati svijest o domu.Taj i takav dom bio je dosta dugo  vremena zajednički dom za pripadnike jedne porodice ili pak za više njih koji su imali zajednički interes.
Dom je postao mjesto koje se branilo po svaku cijenu   života . S vremenom su se razvila cijela područja koja su pripadnici pojedinih sličnih plemena(kasnije naroda) počeli svojatati,proganjati one koju su bili u manjini ako se nisu mogli ili htjeli asimilirati u većinu.Da li se oni baš to zvali asimilacija, prilagodba ili nekako drugačije no smisao se gotovo nikada nije mijenjao.
Ljudi su stanovali u većim ili manjim nastambama mijenjali područježivljenja no domom su zvali samo određena mjesta.

Često možete ćuti kako ljudi objašnjavaju gdje stanuju,tu je moja kuća, zgrada, moj grad a da tokom razgovora nisu spomenuli da je TU MOJ DOM.
U ovoj današnjoj eri kao da se kod velikog broja ljudi izgubio ili zagubio ta pojam o DOMU,pa se nazivaju građanima svijeta,mogu živjeti gdje žele ili  gdje nađu posao ili bolje uvjete.

Ipak čini mi se da starenjem čovjek sve više počinje razmišljati O SVOM DOMU, o ognjištu sa kojeg je jeo prve krumpire, gdje se prvi puta opekao.

Ma koliko bili udaljeni od tog svog doma mnogi  žele da ih se pokopa na mjesnom groblju DA IM BAREM KOSTI NAĐU MIRA ako su oni već proživjeli negdje “među strancima”.

Naš dom je mjesto gdje se osjećamo ugodno, gdje smo zaštićeni, gdje dobijemo prvu majčinsku ljubav i gdje naučimo voljeti.Takav dom veliki broj ljudi želi priuštiti svojim potomcima i uopće (moš misliti) nije važno kolika je kuća, kako je opremljena nego u suštini svi mu tražimo tu posebnu toplinu, ljubav i sigurnost vlastitog doma.
Osvijestite u svojim mislima GDJE JE MOJ DOM? ako toga već do sada niste potpuno svjesni.

 

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>