ŠTO MI TO OSTAVLJAMO?

 
ŠTO ĆE BITI S NAMA SUTRA, DAL TO NETKO ZNA ?
 
 I   danas vrlo  intrigantno zvuči poznata melodija   iz mjuzikla JALTA,JALTA
 
L

judi su još od pećinskog doba uvijek nastojali zabilježiti  SVOJA suvremena događanja na zidovima, kasnije na pločicama, drvu, papirusu, koži, svili i još na mnoštvo drugih prirodnih materijala i tako ostavili trag koji mi danas proučavamo i tumačimo ; kako su živjeli, kakvo je bilo društveno uređenje, kako su se odnosili jedan prema drugome i još mnoštvo drugog što smatramo jako jako dragocjenim. Naši petci su gradili kamene zidove, kamene, ciglene ili drvene dvorce,kule da bi u njima živjeli ,da bi ih u njima sahranili te bi tako pokazali svoju moć,Možda nisu znali da će njihove građevine ostati netaknute ili tek malo oštećene i nakon tisuću godina.Ako ih je pogodila neka prirodna nepogoda, nesreća,pa i prirodne kataklizme većih razmjera mnoga zdanju su “preživjela”. Mislim da bi naši pretci bili jako ponosni što su nam sve to ostavili i još više što mi još uvijek znamo cijeniti njihova dostignuća i postignuća.

Što mi danas nudimo za buduća pokoljenja? Ništa ili gotovo ništa jer ne ostavljaju se podaci na medijima kojima ni kiša,no snijeg, ni poplava niti požar ne mogu zatrti traga. Mi danas gradimo zgrade, hale, pogone od materijala koje će malo jači vjetar otpuhnuti, koji se mogu demontirati i poravnati teren pa već za desetak godina  neće biti nikakva traga o njima. Mi svoje podatke spremamo na STICKOVE, DISCOVE, koji onda jednostavno „krepaju“ zalede se, ne može se doći do podataka i sve ono što smo imali više nemamo.Mi nemamo najobičniju fotografiju na kojoj se vide lica, godišnje doba, doba dana, vrijeme kada je napravljena, mi nemamo podataka što je bilo prije godinu dana jer su nam bili spremljeni u mobitelu a on je pao, smočio se ili jednostavno prestao funkcionirati. Možda se ipak nešto sačuva u glavama ljudi ali izgleda da će se i to moći „brisati“ kao podaci u nekom mejlu, na kompjuteru i sl. Vraćamo se na ono što je moja generacija još imala  u osnovnoj školi PLOČICE na koje smo pisali a kada si tu pločicu stisnuo k sebi, kada te netko gurnuo, padala kiša i sl. jednostavno ti se izbrisala zadaća i učiteljici nisi imao što pokazati. Nadam se , zapravo vjerujem da će se naći „kritična masa“ koja može odgovoriti sadašnjem trenutku i zaustaviti ovo vrijeme bez cilja,vrijeme sa sve manje vremena za istinske vrijednosti,za prijatelja, za čovjeka.

Nadam se da ću to doživjeti ali to bi onda trebalo biti jako brzo.  Zbilja, kuda mi to idemo i šta ostavljamo pokoljenjima koje dolaze?? Mnogo znamo malo razumijemo

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>