STID – SRAM

Što je stid ?? Prema Psihologijskom rječniku stid je; Emocionalni doživljaj izazvan osobnim nedostatkom,neprikladnim ili društveno neprihvatljivim postupkom koji je javno pokazan i drugima uočljiv. Stid se javlja kao posljedica očekivanja negativne reakcija socijalne okoline,bojazan od ismjijavanja,prijekora ili osude.Kako je stid emocionalni doživljaj uzrokovan reakcijom okoline,treba ga razlikovati od osjećaj krivnje. U istom značenju se često upotrebljava izraz SRAM premda kažu da su to dva vrlo slična pojma koja u svakodnevnom životu ne razlikujemo koliko bi trebalo. Javljanje stida seže po nekima već u dobi od 4 mjeseca života,no većina se ipak priklanja mišljenju onih koji smatraju da razvoj stida “pada” negdje poslije druge godine.Za razvoj osjećaja stida je nužno odvajanje od majke i osobno saznanje djeteta da neki postupak nije “u redu”.Kada su ispunjeni ovi uvjeti dijete “može” razvijati stid.To znači da djeca u početku niti nemaju “materijala” za osjećaj stida pa je u prvim trenucima i on malog intenziteta no kako se proširuje njihovo saznanje o svijetu oko njih ,o onome “što je a što nije dobro” raste i mogućnost razvoja stida. U vrijeme javljanja prvih znakova stida dijete se uglavnom stidi onog što roditelji iskazuju riječima “no,no ili ne ne” koje u pravilu prate i neverbalno ispruženim kažiprstom pretežno desne ruke.Riječi ili prst djetetu označuju nešto što nije poželjno ponoviti i ako slučajno ili namjerno ponovo ONO “no,no” odmah zatim se javlja osjećaj stida jer je učinilo nešto “ružno” i što roditelj ne odobrava. Ipak stid se ne razvija kod svih u istoj mjeri,nema istog intenziteta a niti svi ljudi osjećaju stid na iste vanjske “no,no” podražaje.Tako se razvijaju djeca,kasnije ljudi koji imaju suviše stida i stide se “svega i svačega” dok nasuprot njima ima onih koji jednostavno ne osjećaju stid pa koji puta govorimo o ljudima koji su “bestidni”.Oni kao da nemaju stida , oni nisu stekli one obrasce ponašanja kod kojih se očekuje da se ljudi za svoje postupke stide.Za jedan te isti postupak u jednoj kulturi “se očekuje” stid,sram,a u drugoj ne ili za ono što su se nekad stidjeli danas kažemo da je smiješno ili se stidimo što se ponašamo kao da smo u tom prošlom vremenu. Kao primjer mogu poslužiti žene pri odjevanju. Tako je ženama početkom prošlog stoljeća bilo nezamislivo da obuku hlače,da obuku kupače kostime koji najmanje sežu do koljena i sl.Kada bi se danas tako obukle bile bi izložene ismijavanju i one bi sigurno osjećale stid osim ako se ne bi radilo o svijesnom izazivanju pažnje i sasvim određene ciljane reakcije drugih ljudi. Stid je nešto što nas sputava,udaljava od okoline,nešto što nam često uskraćuje mnoge lijepe trenutke jer zbog njega izbjegavamo komunikaciju,izbjegavamo druženja,izbjegavamo i sam izlazak među ljude jer nas je toliko obuzeo. Stid je nezdrava emocija koja često puta vrijedne ,marljive i pametne pojedince zatvori u neki sobičak u kojem proborave veći dio svojeg života.Nažalost mnogi nikada nemaju priliku iskazati koliku količinu stida osjećaju pa im nitko i ne može ponuditi pomoć da mu se suprostave. Kažu ” stid ja dobar kome ga je bog dao” no tu se sigurno misli na one ” bestidne” koji često puta čine drugima razne loše stvari. Za najveći broj učinjenih ili neučinjenih stvari ne moramo osjećati stid koji je tako poguban za naš daljnji život.Ako smo već učinili nešto što smatramo ili se smatra neprikladnim jako nam može koristiti žaljenje za učinjenim. Za razliku od stida žaljenje je zdrava emocionalna reakcija koja djeluje konstruktivno, poticajno jer žaljenjem uglavnom “vidimo” izlaze iz novonastale situacije dok stid nas sve viša “zakopava“.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>